Zrinska gora-Prošlo je samo mjesec dana od zadnje posjete LU ¨Veteran¨ Hrvatska Banovina, ipak kada je u pitanju pozivni lov za zatvaranje sezone, prostora i vremena se jednostavno mora pronaći.

Teško je o ovoj udruzi i prelijepom lovištu napisati nešto novo. Podatke o ovom gorju lako se nađu na wikipediji, lovačka udruga je druga priča, na najjužnijem dijelu Sisačko-moslavačke županije, poprilično izolirana, još uvijek neotkrivene prirodne ljepote koja me uvijek nanovo oduševi i podsjeti na puno lijepih godina provedenih upravo u ovom lovištu.

Kraj sezone, pomalo su svi (naravno oni aktivniji lovci) već umorni i podsvjesno jedva čekaju završetak ove vrste lova za ovu godinu.

Sve to jednostavno ne može spriječiti dolazak u udrugu i lovište gdje nikada nije pitanje da li će lov biti potvrđen i uspješan, nego samo u koliko će redova biti složena čeka. Ovaj put se okupilo gotovo stotinu lovaca iz svih krajeva Hrvatske i nešto gostiju i pridruženih članova iz Sloveniji, koji su ovdje prisutni praktički od osnivanja udruge prije gotovo 20 godina. Vesela atmosfera ispred obavezne vatre ispred lovačkog doma, te puni prostor nedavno zatvorene nadstrešnice najavljuje i obećavajući lovački dan. Tu su i Drago Matanović predsjednik i Željko Kardaš dopredsjednik udruge, stari prijatelji ne samo iz lovačkih dana, i niz viđenijih lovaca iz drugih prijateljskih udruga. Slijedi obavezni doručak i polako okupljanje ispred doma za postrojavanje i konačni dogovor o današnjem lovu. Glavnu riječ vode otac i sin Ivica i Domagoj Ceković, lovnici udruge. Konačna brojka je 93 lovca, 42 goniča i 3 krvosljednika, lijepe brojke koje nisu baš prečeste ove godine u prigonskim lovovima na divlje svinje.

Sam izbor današnjeg terena(Jeginovac) daje naslutiti uspješan lov. Polazak i vožnja kroz staru bukovu šumu i ne mogu se oteti dojmu, da koliko godi se ljudi, politika i tehnologija trudili posjeći sve što se može od drvne mase, ova gora svoje rane zalijeći za nekoliko godina i barem na prvi pogled sve opet izgleda isto, moćna gora sa velikim, zdravim šumama.

Stižemo na mjesto koje naša grupa treba zatvoriti. Vodi nas stari prijatelj i lovac Mirko Obranković, na kojem se nikako ne da nasluti da se približio 80-oj godini. Čovjek za razmišljanje i pouku, vitalni lovac u ozbiljnim godinama, koje su danas sve više privilegija . Zatvaramo šumsku vlaku sa izvrsnom preglednošću. Odmah nakon postavljanja štanta i smirivanja okoline, iznad nas meni poznat zvuk, dron koji je polako prošao preko nas, po zvuku radi se većoj napravi. Granična policija očigledno i danas vrlo ozbiljno radi svoj posao.

Lov počinje odmah, iako je teren vrlo zahtjevan i strm, psi su odmah počeli radit svoj posao. I počinje sporadična pucnjava iz svih smjerova. To ovdje uvijek znači uspješan lov. Sve traje nešto duže , oko 3 sata, da bi se naravno razvuklo za još tri sata dok se i zadnja lovina ne izvuče i dopremi u lovačku kuću.

Naravno, već nas je uhvatio i mrak, tako da je počast divljači obavljena pod reflektorima a lovački dan se preselio u zatvoreni prostor na obaveznu večeru.  Muzika i dobro raspoloženje, kao kruna današnjeg lova.

Slijedi dugo, sporo i mukotrpno spuštanje , nekada dobrom asfaltiranom cestom kojom se ovdje dolazilo i na skijanje, danas razbijenim, opasnim putem punim dubokih udarnih rupa, prvenstveno nastalim kao rezultat eksploatacije drva,  o kojem nitko nadležan ne vodi niti najmanju brigu. Put do Siska sada traje gotovo pola sata duže. Ima u tome i nešto dobro, ova kraj, pa tako i lovište , a to je ono što nas zanima, još će dugo ostati gotovo izolirano od ostatka Hrvatske.

Boris Savić